120 godina Zagreb Glavnog kolodvora

Zagrebački Glavni kolodvor otvoren je 18. kolovoza 1892. godine i do danas je ostao najvažnijim i najvećim zagrebačkim putničkim željezničkim kolodvorom. Danas otprema oko 2,6 milijuna putnika godišnje, a u tijeku je i rekonstrukcija signalno-sigurnosne opreme koja se sufinancira sredstvima Europske Unije. Prigodom obilježavanja 120.-te obljetnice Zagreb Glavnog kolodvora u njegovom vestibilu postavljena je i otvorena prigodna izložba.

O izložbi i značaju kolodvora 

Povodom 120. obljetnice u vestibulu kolodvora postavljeni su viseći plakati kako bi se putnici upoznali s dugom poviješću kolodvora. Na dan službenog otvorenja za promet, 18. kolovoza od 9.00 do 11.00 sati putnicima su se dijelili prigodni darovi, a od tog dana do kraja mjeseca u vestibulu će biti postavljena izložba prigodnoga filatelstičkog materijala koji prikazuje kolodvor kroz povijest.

Arhitektonski biser kojeg je dizajnirao poznati mađarski arhitekt tog doba Ferenc Pfaff lijepo izgleda nakon obnove kolodvorske zgrade prije nekoliko godina. Sama uloga Zagreb Glavnog u prometnoj slici grada danas nije do kraja iskorištena. Grad svakako treba više međunarodnih vlakova, a gotovo je sigurno da će kolodvoru dodatno porasti značaj, te će ga pohoditi više putnika kada Zagreb konačno počne provoditi ugovore o uspostavi integriranog lokalnog prijevoza putnika u Zagrebu i okolnoj regiji.

Zagreb Glavnim kolodvorom u važećem voznom redu vozi 312 putničkih vlakova na dan. Dnevno kroz Glavni kolodvor prođe oko 82.000 putnika. U 2011. iz kolodvora je otpremljeno oko 2,6 milijuna putnika.

Ukratko o povijesti Zagreb Glavnog kolodvora 

Neoklasicistička palača Zagreb Glavnoga kolodvora sagrađena je 1892. zbog potrebe za proširenjem željezničkih kapaciteta u Zagrebu koji su se pokazali nedostatnima ubrzo pošto je 1873. za promet bila otvorena cjelovita pruga između Budimpešte i Rijeke te proširena mreža željezničkih pruga koje su gravitirale zagrebačkome željezničkom čvorištu. Zakonski akt o gradnji Zagreb Državnog kolodvora, koje je naziv Zagreb Glavni kolodvor nosio sve do 1924., izglasao je ugarsko-hrvatski sabor 15. siječnja 1890., a 31. ožujka 1890. potvrdio ga car i kralj Franjo Josip I. Prema urbanističkim planovima, kao najpogodniji prostor za izgradnju novoga kolodvora i pratećih postrojenja odabran je potpuno neuređen i nenaseljen prostor s južne strane grada između produžetaka Preradovićeve i Petrinjske ulice. Zemljište namijenjeno za izgradnju kolodvora površine 25 hektara besplatno je ustupio grad Zagreb, a Mađarske državne željeznice (MÁV) financirale su gradnju. Projekt kolodvorske prijamne zgrade od tridesetak nacrta potpisao je Ferenc Pfaff, onodobni cijenjeni mađarski stručnjak za projektiranje željezničkih kolodvora. Kolodvorska zgrada projektirana je po strogim arhitektonskim propisima koji su u ono vrijeme vrijedili za izgradnju reprezentativnih građevina: stil neoklasicistički, kompozicija strogo simetrična, središnji dio zgrade i njezini krajnji dijelovi naglašeni, dekorativni elementi i alegorijski kipovi u zabatu ulaznoga dijela zgrade pomnjivo odabrani i funkcionalnost prostora strogo poštovana.

Zgrada je dugačka 186,50 metara. Peronski dio zgrade bio je projektiran cijelom duljinom s južne strane zgrade. Imao je tri kolosijeka, od kojih je prvi bio natkriven, a druga dva bila su otkrivena. Izgradnju kolodvorske prijamne zgrade, njezino opremanje i izgradnju ložionice izvelo je 14 hrvatskih i mađarskih poduzeća. Gradnja kolodvorskoga kompleksa počela je početkom 1891., a dovršena je 20. lipnja 1892. godine. Za pokusni rad kolodvor je otvoren 1. srpnja 1892., no službeno je u promet bio predan nakon svečanog otvorenja priređenog 18. kolovoza, na rođendan cara i kralja Franje Josipa I. Nakon svečanosti prvi vlak krenuo je prema Rijeci u 10.35 sati. Prvi šef Zagreb Državnoga kolodvora bio je Janoš Matota.

Izgradnjom novoga zagrebačkog željezničkog  kolodvora bilo je ostvareno još nekoliko važnih infrastrukturnih zahvata, i to od uređenja botaničkog vrta preko izgradnje poštanske zgrade s istočne kolodvorske strane (srušena 1949.), uspostave tramvajskog prometa između Zagreb Državnog kolodvora i Jelačićeva trga, izgradnje pješačkog mosta preko kolosijeka za spoj sjevernog i južnog dijela grada (srušen 1979.) i izgradnje Strojarnice MÁV-a 1894. (današnji TŽV »Gredelj«) do izgradnje izravne spojne pruge između Zagreb Državnog kolodvora i glavne pruge prema Karlovcu, čime je bilo izostalo iskorištavanje Zagreb Južnoga kolodvora za smjer prema Rijeci ili Novoj Gradiški. Prva veća investicijska ulaganja od izgradnje na Zagreb Glavnom kolodvoru bila su pokrenuta prvih desetljeća 20. stoljeća, i to 1922. gradnjom šest novih kolodvorskih kolosijeka, a 1936. gradnjom novih natkrivenih perona i tunelskih hodnika, rekonstrukcijom I. perona i dogradnjom istočnoga krila prijamne kolodvorske zgrade.

U sklopu modernizacijskih zahvata kolodvorskih kapaciteta bila je sagrađena i postavnica uz Koturašku cestu te riješeno pitanje središnjeg upravljanja prometom ugradnjom u to vrijeme modernoga elektromehaničkog signalno-sigurnosnog uređaja sustava VES Siemens&Halske. Pedesetih godina prošlog stoljeća kolodvorski prostor proširen je prema istoku, i to izgradnjom VI. perona 1952., garažnih kolosijeka 1956. te drugoga kolosijeka između Zagreba i Dugog Sela 1959. godine.  Nakon toga nizali su se rekonstrukciji zahvati na kolosiječnim kapacitetima te radovi na elektrifikaciji kolodvorskih postrojenja i pruga vezanih na Zagreb GK. Godine 1981. djelomično je bilo obnovljeno pročelje kolodvorske zgrade, a šest godina poslije, uoči održavanja Univerzijade u Zagrebu, izvedena je i rekonstrukcija unutrašnjosti prizemlja prijamne zgrade. Cjelovita obnova čitave zgrade pokrenuta je 2003. i trajala je sljedeće dvije godine. Nakon radova do punog su izražaja došle sve arhitektonske vrijednosti toga prelijepog zdanja koje je zaštićeno kao nepokretna kulturna baština Republike Hrvatske.

Preuzeto s www.hznet.hr i Ante Klečina; foto: Ante Klečina