Odlazak željezničkog vizionara

Postoje, tako, neki ljudi koji ostave trag. Jedan od njih je i Dragutin Šubat, koji je početkom veljače preminuo u 83. godini. Njegovo ime zauvijek ostat će upisano u povijest željeznice u Hrvatskoj.

Dragutin Šubat rođen je u željezničkoj obitelji 1937. godine u Ivankovu, školovao se u Garčinu,  Slavonskom Brodu, Varaždinu i Subotici, a diplomirao je i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. 

Kao završeni diplomirani inženjer elektrotehnike i specijalizant njemačkog Siemensa,  na željeznici je počeo raditi 1965. godine. Otada, do odlaska u mirovinu 2005. godine, radio je  na raznim stručnim i rukovodnim radnim mjestima, a njegova karijera postepeno i polako, ali sigurno, napredovala je prema najodgovornijim dužnostima –  do pomoćnika ministra za željeznicu od 1995. do 1999. te do generalnog direktora HŽ-a od 1999. do 2000. godine.

Zapažen je njegov poseban doprinos na razvoju električne vuče i razvoju tiristorske električne lokomotive, te na međunarodnoj razini, gdje je bio član Misije velikih brzina UIC-a i Europske komisije. Sa tadašnjim generalnim direktorom Austrijskih željeznica inicirao je krajem devedesetih godina prošloga stoljeća osnivanje Grupe 4 koja je okupila hrvatske, austrijske, slovenske i mađarske željeznice, a kojoj su kasnije  pristupile i druge željeznice srednje Europe. Skupina, kratko nazvana  G4, djeluje i danas, a u dokumentima UIC-a ta skupina registrirana je kao “Grupa četiri – G4”.

Osim što je bio izvrstan stručnjak, osobit, ali i zahtjevan kolega, inženjer Šubat bio je pravi gospodin kakvih danas malo ima. I u umirovljeničkim danima nije mirovao. Njegov radni staž na željeznici završio je 2005. godine, ali time nije bila okončana i njegova karijera.  Jedan je od osnivača udruge  Intermodalni promotivni centar Dunav–Jadran, u kojoj je aktivno radio sve dok se mogao kretati. Glavni tajnik IPC-a Dunav-Jadran bio je od 2005. do 2017. godine i u tom vremenu IPC Dunav-Jadran je, na njegovu inicijativu, organizirao 8 foruma, 2 međunarodne konferencije, 2 okrugla stola, izdao  osam knjiga i desetak naznačenih projekata koji su trebali doprinijeti jačanju intermodalnog prijevoza u Hrvatskoj.

Sve te poslove obavljao je sa velikom ljubavlju i strasti, stalno učeći i usavršavajući se u domovini i inozemstvu, ali i prenoseći svoje znanje na nove generacije. Govorio je njemački, francuski i engleski jezik, surađivao u stručnim časopisima, bio član strukovnih  udruženja, jedno vrijeme i predsjednik Hrvatskog društva željezničkih inženjera, radio je kao viši predavač na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a nebrojene su studije i stručna savjetovanja koje je vodio i u kojima je sudjelovao.

Inženjer Šubat bio je jedan od željezničkih velikana čije će ime zlatnim slovima biti upisano u bogatoj tradiciji željeznice u Hrvatskoj koja je, u to vrijeme dok je na njoj radio inženjer Šubat, prolazila svoje najbolje dane. Bio je odlikovan različitim odlikovanjima za svoja strukovna i društvena postignuća.

Bio je i rijetki vizionar koji je 1974. godine sa svojim kolegama koncipirao prvi Dugoročni program razvoja željeznice, na čijem konceptu su osmišljena i realizirana dva srednjoročna programa razvoja željeznice, od 1975. do 1980. te od 1980. do 1985. godine, a sudjelovao je i u pripremi Strategije prometnog razvoja koju je Sabor RH donio 1999. godine. Osim velikih brzina, u čijem je osmišljavanju sudjelovao kroz rad u Europskoj komisiji, najveća mu je opsesija bilo željezničko povezivanje jadranskih luka preko Zagreba do Beča i Budimpešte, sve do Ukrajine, o čemu se i danas svakodnevno govori.

Iako je volio često skrenuti s osnovne teme razgovora i popričati na neku kulturnu, povijesnu ili filozofsku temu, uvijek je govorio da je on čovjek budućnosti. Bio je ponosan na to što su mu i djed i otac bili željezničari. Unatoč toj ukorijenjenosti u tradiciju, njegovi osobni interesi nadmašivali su usko područje struke i uvijek je težio nečemu novom. Bio je svjetski čovjek, u pravom smislu te sintagme i vjerovao je u bolju budućnost.

Zato mu sada, na kraju njegova životnog puta, još jednom možemo zahvaliti na svim vizijama i trudu koji je uložio u bolju željeznicu.